Ljubavne price

....

Pogresih samo jednom,sto te zawoleh ludo,sto ljubav tebi dadoh,a sada se pitam zasto?I zawoleh te kao nikog i iskrenu ti ljubav pruzih.TI I JA.SAmo da nas ta dewojka nije rastawila.Prisao si mozda boljoj osobi ne misleci na moj bol.Mozda je njeno oko lepse,mozda kao sunce sja,ali ti nikada nece pruziti ISKRENU LJUBAW kao sto sam ti pruzila ja

Jeste li ikada culi onu mitolosku pricu o ljubavi? Ja sam je davno cula na jednom satu etike i otada je postala moja vodilja kroz zivot. Nedavno me prijateljica Zdravka posjetila na nju...

Prica kaze da je Bog na pocetku, kad je stvarao covjeka, stvorio samo dusu, a ne i tijelo. Ali to mu se cinilo prejednostavnim pa je jednog dana dusu podijelio na dva dijela. Jedan dio stavio je u musko tijelo, a drugi u zensko. Pustio ih je i dao im zadatak da se traze po svijetu. Za nagradu im je dao da osjete da su se nasli, ako se uopce pronadju...

Pitate li se sada "kakva je ovo prica? ili "je li ovo jedna od onih dosadnih hrpa papira koje osim onome tko ih pise, nikome nista ne znace?"
Oduvijek sam sanjala da cu jednog dana napisati prekrasnu pricu o iskrenoj ljubavi, o tome kako je ona moze pobijediti. To je bio jedan san?Znate li da se snovi nekada i ostvare? Nisam snazna i jaka, kako je jaca od svega i kako je nista ne trebala pisati pricu, smisljati likove, nisam trebala nista, osim zivjeti je?Zivot ju je napisao za mene?I sada ju pricam Vama jer ne zelim da na tako lijepu pricu padne prasina i da je proguta zaborav. Zelim da je svi znaju i da prepoznaju dio sebe u njoj?

Ispricat cu vam pricu o jednoj ljubavi. Ispricat cu pricu kako sam sretnica i kako sam nasla svoju drugu polovicu duse, ispricat cu pricu o covjeku mog zivota, ispricat cu pricu o ljubavi koju mi je dao, ispricat cu vam kako me je osvajao dio po dio poput neke utvrde i kako je polako, ali sigurno zavladao mojim srcem... Ispricat cu vam pricu mog zivota...
.............
Svi hvale tehnologiju, njen napredak i sve ono sto nam omogucuje - izmedju ostalog, povezuje najudaljenije... Pitate se kakve veze ima kompjuter sa mitoloskom pricom o ljubavi...? Budite strpljivi... i vjerujte mi kad vam kazem da je on jedan od glavnih likova ove price...
Bilo mi je 17 godina kada sam dobila svoj prvi kompjuter. Sjecam se kako sam bila opcinjena tim cudom tehnologije koje se smjestilo u mojoj sobi i ubrzo mi postalo najbolji prijatelj. Dan za danom, dolasci iz skole i istrazivanje te "sprave"... Tipke, klikovi na menije, toliko tajni u njemu koje su cekale da budu otkrivene... sama u tisini sobe upoznavala sam se s njim. Jos i danas ne znam ni polovinu onoga sto on nudi...

Normalno da je Internet nezaobilazan i da mora doci u kompletu s kompjuterom. Najzanimljiviji mi je bio chat. Pricas sa ljudima iz cijelog svijeta, razmjenjujes misli, ideje?mozda nadjes nove prijatelje.
I te je veceri Dinna usla na chat. Hrpa pozdrava "bok", "haj", "ciao"... i da hoces ne mozes zapamtiti tko je tko, a ako te traze mail, uzmes njihov i kazes da ces se javiti samo kako bi ih skinuo s vrata...
Jedne veceri uleti mi na private tako jedan "ave"... tako zacudjujuci pozdrav. Nikad me nitko u zivotu nije tako pozdravio, a nikad vjerojatno i nece... Zao mi je sto odmah nisam osjetila posebnost tog "ave", tako da se ne sjecam tijeka razgovora. Sjecam se samo da mi je u kasnijim razgovorima rekao kako sam bila otresita i ne osobito raspolozena za razgovor. Onaj dio, kojeg se kroz maglu sjecam, bio je kada je rekao kako sam sigurno ovan u horoskopu... Da nije pogodio vjerojatno me, osim onog "ave" nista ne bi podsjecalo na njega. Na kraju, kao nitko drugi, nije trazio ni broj mobitela, ni mail adresu, rekao je samo kako ce me naci... Mislila sam "svakako, naci ce me...nikad ga vise necu cuti..."

Ali ipak me jednog dana nasao?jos jedan "ave"...To je bio Igor. Neka mi oprosti sto se ne sjecam svih nasih prica sa chatova...ali sto sam znala ja? Zar smo mogli znati?
Razmijenili smo si mail adrese... Pisali smo si... Na novogodisnje jutro koje je bilo jedno od gorih, njegov mail nacrtao mi je osmijeh na licu i prvu misao da je on netko tko razumije. To je bila jedna od gorih novih godina...Kad se sjetim, zar je bilo i dobrih? Sve sam ih docekala sama, daleko od svih, a ipak pored svih. Tog novogodisnjeg jutra probudila sam se bijesna... Bijesna i ljuta na zivot sto mi nije dao niti jednog pravog prijatelja. Svi oko mene su bili prijatelji, jer Dinnu je bilo dobro imati za prijateljicu. Ona je uvijek spremna pomoci, a nikad nista ne trazi... Zaista, spremna sam uciniti sve za ljude oko sebe, i ne trazim nista zauzvrat. Cak ni zahvalu. Sve sto sam uvijek trazila i trebala od njih bio je trenutak razumijevanja, trenutak prijateljstva... To mi nikada nitko nije bio pruzio. Bolje receno, nikada nikome nije bilo stalo. A, sto je Dinna mogla uciniti? Toliko se stvari oko nje desavalo, a za koje nikada nije bila kriva. Te su je stvari uvukle u njen svijet, svijet daleko od svih, svijet u kojem nije postojao nitko osim jedne osobe koja je trebala doci jednoga dana, koja je mogla razumjeti, koja je uvijek bila uz nju... Ponekad bih sjedila u sobi i pitala se ima li smisla ocekivati da ce mi zivot dati tu osobu, ako mi je vec tada skinuo osmijeh s lica...? Oduzeo mi prijatelje koje nikad nisam ni imala, oduzeo djetinje snove, oduzeo vjeru u ljude oko mene. Kad bih pokusala s nekim o tome pricati, uvijek bi mi se smijali jer "nemoguce je da Dinnu ista muci, pa ona je uvijek nasmijana, sali se, ona ima sve..." Prava je istina da Dinna nikada nije imala nista. I sto je jutro, to novogodisnje jutro promijenilo? Ocito puno toga. I ocito je puno toga to jutro bilo nejasno. Nije se moglo shvatiti zasto je mail od jednog Igora citan toliko puta i zasto je ruzno jutro pretvorio u jedan lijepi dan? To je ucinila ruza koja je bila u mailu...

Na nasim chatovima pricali smo o svemu. Jednom me je pitao : "Sto bi htjela da dobijes za poklon od osobe koja te voli?" Rekla sam mu ono sto je istina, rekla sam da bi ruza bila dovoljna? i tog me jutra cekala ruza. Tocno onda kad je bila potrebna. Ispod nje je pisalo: "Rekla si da bi i ruza bila dovoljna?nije prava, ali nadam se da ti se svidja?"

Istina je da nije bila prava, ali je najljepsa od svih ruza koje netko moze dobiti. Mozda je i dio ovog sto sada osjecam upravo miris te ruze...
Igor i ja trebali smo se naci 11.01.2001. tocno u 17 sati na Trgu kod sata. Nikad nisam priznala, ali nisam cekala samo 10 minuta, cekala sam duze...pet puta duze. Bila sam uvrijedjena, bilo mi je zao? Ne znam zasto me zivot tako sibao, kako sam mogla nasjesti na foru jednog chatera i povjerovati da ce se pojaviti?
Kad sam dosla kuci, poslala sam mu mail i "zahvalila mu" sto se pojavio na Trgu, pozeljela mu srecu u zivotu i to je valjda trebao biti kraj? Danas znam da nije trebao biti kraj i da je sve imalo savrsenog smisla. Na kraju, zasto sam se uopce pjenila sto se nije pojavio u 17 sati u tenisicama, krem levisicama i tamno plavoj southland jakni kad nismo sluzbeno potvrdili to. U neku ruku, dosta sam se glupo ponijela. Tjedan dana kasnije bila sam na tulumu kod prijateljice koja je slavila rodjendan na isti dan kada je i Igorov. Sjecam se da su svi bili pijani i da sam se pitala sto radim tu?pitala sam se kako je Igor proveo svoj rodjendan?

Za nesto manje od mjesec dana blizilo se Valentinovo. Sjecam se da je bila srijeda. Vani je padala kisa i pokoja pahulja snijega. Ljudi su setali okolo zagrljeni, noseci ruze, mimoze? "kako sugavo romanticno?" to je ono sto sam onda mislila. A, sto drugo misli osoba koja na takav dan nema nikoga? Istina je da je bila atmosfera kakvu mozes samo pozeljeti? Tocno se sjecam. Odsjaj svjetiljki na mokroj cesti i plocniku, pahulje snijega koje ti se zaustavljaju na licu?sto vise htjeti, sto vise zeljeti osim nekoga da ju usnama makne s tvog lica?
Dosla sam kuci, napisala mail Igoru i ovaj put ja poslala njemu ruzu. Napisala sam kako je Valentinovo u biti samo kic. I nije li bit ljubavi da se osjeti da volis svaki dan, a ne samo na Valentinovo? Sutradan smo se nasli na chatu i o tome pricali. Cudno je kako smo se dobro razumjeli. Ispricavao se sto on meni nije cestitao Valentinovo? Kao da je trebao?bilo je dovoljno sto je bio tu, sto je netko razumio.
Bilo je to vrijeme kad su poceli snovi, ili bolje receno kad je Dinna postala svjesna da ih sanja. Od samog pocetka Igor mi je govorio o nekoj posebnoj zici koju imam?Kakva zica, pitala sam se tada? Pretjeruje? Ne znam koliko mi je puta na chatu postavio pitanje "Dinna, tko li te to toliko povrijedio?" Svi su bili oko mene i nisu to vidjeli, a on koji me nikada nije vidio, osjetio je to? "Ima zena koje zakljucaju srce poput dragog kamena?" A, on me otkljucavao malo po malo. Otvarala sam se polako, a isto tako on me osvajao. Iskrenost nas je povezivala, sve sto se moglo reci, receno je. Saznala sam zbog cega je on izgubio vjeru u ljude, zbog cega je bio tuzan, zbog cega "mu moja zica vraca osmijeh na lice?" Volio je, volio, a onda je preko noci nestao njegov san. Ispalo je da je trebao biti tata, ali nesto nije stimalo? Otisao je na pregled, on je ispao "krivac" za to i stan mu se pretvorio u prazninu? Tada je bilo prvi put da sam zaplakala zbog njega. Ne zato sto sam ga zalila. Zasto ga zaliti? On je covjek, on ne treba sazaljenje, on treba razumijevanje i ljubav kao svi, ali ne treba sazaljenje. Tada sam vise nego ikad do tad zeljela da ga zagrlim. Nikada mi nije bilo jasno kako u nekome preko noci moze nestati ljubav tako da se jednostavno okrene i ode? Zar je to ljubav? Zar ljubav nije u dobru i zlu? Zar ljubav nije jaca od svega? Kako imati snage i otici kad nekog volis?

Sto je vrijeme vise odmicalo, sve smo se cesce culi mailom i na chatu. Ne znam pravi razlog zbog kojeg se nismo vec tada vidjeli. Jos se uvijek smjeskam kad se sjetim njegove price o tome kako mi je kupovao McLarenovu kapu kad je bio u Imoli na F1. Bila sam tako sretna kad je pricao kako su on i Bojan birali kapu koja bi odgovarala crvenokosoj djevojci? Kad bi isao negdje na utrku, nosio bi laptop sa sobom i javljao mi se?Cime sam ga zasluzila, pitala sam se.
U 6. mjesecu bila je nekakva festa u studentskom domu. Obecale smo curama s faksa da cemo doci pa smo otisle. Tamo sam nakon godinu dana srela Darija, decka s kojim sam nesto "mutila" dok sam bila tamo u domu, znali smo skupa ici na utakmice, ali nikada nista nije bilo. I ne znam kako smo ovaj put ostali sami i postrani. Nakon te veceri postalo je ocito, ali nisam mogla ni sebi objasniti. Kako objasniti cinjenicu da dok te neki decko, koji ti je jos donedavno bio jako drag, ljubi ne osjecas bas nista? Kako objasniti da se u tim trenucima pitas kako bi to izgledalo s nekim kog do tada nikada nisi ni vidjela? Eto, to je bilo ono sto mi se motalo po glavi. Iducih tjedan dana odgadjala sam susret sa Darijem. Moram uciti, idem doma ovaj vikend? i slicne fore. Cinjenica je da sam se osjecala jadno i postidjeno. Ispalo je da sam ja koja je uvijek vjerovala u ljubav izigrala samu sebe. A i njega. Zato je to trebalo prekinuti. Otisla sam i rekla kako to nema smisla. Vidjela sam da mu nije svejedno pa sam se prvi put u zivotu posluzila zenskom podloscu zbog koje se i danas mrzim? "Nema smisla, ionako se necemo vidjeti preko ljeta. Ako na jesen budes htio, mozemo se cuti?" Prvi put tako nesto iz mojih usta, a ponekad mi se cini da je sve ovo sto se sad desava samo kazna za to?

Nastavak:


Kad je proslo, na povratku u stan, poslala sam poruku Igoru da "ne zna sto mi radi?". Vjerojatno i nije znao. A, kako bi uostalom mogao znati? Kako je mogao znati da vec tada zamisljam kako ce izgledati susret s njim. Da vec tada idem leci i mastam o njemu? Kako je mogao znati da vec tada zamisljam svoju buducnost s njim? Kako je mogao znati kad sam bila tvrdi orah? Kada sam jos uvijek bila na distanci, jos uvijek u svom svijetu. Mozda da nisam odlucila da pricekamo sa susretom do jeseni, mozda bi bilo drugacije? Kad sam to napisala na chatu, moglo se vidjeti da je pomalo razocaran. A, onda je napisao kako je mozda tako i pametnije. On ce ionako biti uvijek tu i cekati? "Ako sam cekao dvije godine, sto je onda jos dva mjeseca??"

Iducih dana otisao je na more u Pulu. Tih dana dobila sam najljepse osjecaje pretocene u rijeci. Kako je samo jasno shvaceno ono sto mu dugo nije receno, ali je napisano jos dok je bio na ljetovanju. Prije samog puta, bili smo na chatu. Otkrila sam mu se prvi put do kraja. Otkrila sam mu jedan od svojih snova? San o maloj uvali u kojoj smo sami?otkrila sam da zelim nauciti roniti i skakati na glavu? Nekoliko dana kasnije, tocnije drugi dan nakon sto je stigao u Pulu, pronasao je nasu uvalu. Uvalu koja je osamljena, koja ima sjajan kamen s kojeg se moze uciti skakati na glavu?Tu je uvalu ucinio nasom uvalom?Posadio je dunju u uvalu, ucinio je to za mene. Bilo je tako divno cuti to. Mozda sam se smjeskala u slusalicu i proglasavala ga ludjakom, ali cinjenica je da je vec tada bio duboko u srcu i da sam vec tada odbrojavala dane do jeseni. Do dana kad cu ga napokon vidjeti?

Zivjela sam taj 9.mjesec od njegovog poziva do poziva. Nista mi nije imalo smisla, nista osim njega. Cekala sam Igorove pozive da napune moje baterije, da izdrzim do iduceg poziva. Mami nista nije bilo jasno, otkud Igor?Tko je to i zasto me zove? Saznala je nesto kasnije?

Dosla je i ta jesen, dugo ocekivana jesen. Dani kad sam trebala vidjeti oci covjeka mog zivota, svog decka iz sna? Izmedju guzve i buke na Trgu, trazila sam ga pogledom, pitala samu sebe hocu li ga prepoznati. Ispred mene, sa crvenom ruzom u ruci, pojavio se muskarac svijetle kose u tamno plavoj kosulji i trapericama sa onim cudnim sjajom u oku koji mi je bio poznat od nekud? Stajao je ispred mene i gledao me, nisam se mogla pomaknuti. Sutili smo nekoliko minuta. A onda smo krenuli jedno prema drugom. Tako smo se snazno zagrlili. Jos i danas osjecam taj cvrsti zagrljaj. Vrijeme je stalo u tom trenutku. Nikoga nije bilo, postojali smo samo mi. Sve sto sam osjecala bile su hladne suze koje su mi se spustale niz lice i toplina njegovih usana koja ih je brisala. Poceli su moji snovi?Nikada nisam jace osjecala i nikada nije bilo jasnije da je on moja polovica? Svaka minuta bila je dio sna, svaki njegov uzdah bio je san, a svaki njegov pogled trenutak vjecnosti. Koliko smo samo puta u isto vrijeme izgovorili iste rijeci, iste stvari cinili? poceli smo plasiti sami sebe? Otkrivali jedno drugom snove i zelje, gradili svoje planove i crtali si buducnost? nasu buducnost. Novu smo godinu docekali sa toliko planova i zelja, pricao mi je kako ce me odvesti u Pulu, u nasu uvalu "tamo gdje ljubav pocinje"? kako ce mi pokazati sva mjesta svojih djecackih nestasluka tamo i kako cemo zajedno zapisati moje ime na Dvojna vrata ispod teksta "Igor voli?" koji je napisao prije puno godina? Tako je lijepo bilo sjediti u njegovom zagrljaju, slusati ga kako dise, i kako prica?sve sto sam ikada sanjala bilo je tu. Njegov osmijeh, njegov dodir, njegov pogled, njegove usne u polutami sobe osvjetljenje samo svjecicama s bora? Predivno i na trenutke tako nestvarno, ali ipak je bilo tu pored mene. Da andjeli s neba sidju i zatraze od mene da podjem s njima, a zauzvrat mi ponude dio tih trenutaka, prihvatila bih? "volim te" na njegovim usnama i sjaj njegova oka, to je dio sna, to je dio zivota za koji se zivi? Nitko se nije volio te noci vise nego mi i nitko nikada nije bio sretniji, nitko nikada nije bio toliko siguran u ljubav i nitko nikada nije zivio svoje snove kao sto smo mi zivjeli te noci? Prvi ulazak u Novu godinu koji se razlikovao od svih prethodnih 20?on je bio tu, i samo je to bilo vazno? prva nasa zajednicka Nova godina?

A onda je sve krenulo u krivom smjeru. Kao pokrenuta lavina poceli su se buditi njegovi strahovi? upleli su se u nase snove i poceli nas vuci na dno? Poceli su se buditi aveti proslosti, strah od buducnosti? poceo se mijenjati. Poceo me uvjeravati kako on nije za mene, kako zasluzujem puno vise od njega, kako mi nema pravo uskracivati snove koji su mi prirodom dani i kako cu mu jednog dana kad budem imala dijete, koje mi on ne moze dati, oprostiti? Rekao je da me previse voli i da ne moze biti sebican i traziti od mene da zbog njega ostavim neke snove, da zbog njega nikad ne ugledam dijete sa svojim pogledom i osmijehom. Moji poljupci i zagrljaji, moji pogledi nisu ga mogli uvjeriti da grijesi? Samo je napisao poruku "Snovi pripadaju drugima?" i otisao?
Vrijeme je otada stalo? Stalo je za mene, ali stoji i za njega. Kako ga uvjeriti da grijesi? Kako mu pokazati da ga trebam i da nestajem bez njega? Nocima se budim, osjecam njegov dah na svojim usnama, okecem se po krevetu i osjecam se tako slabo? Stojim u mjestu sa nasim snovima, ne mogu se pomaknuti? osjecam njegove suze i grceve srca dok je trazio od mene da ga pustim? Nestajem u tisini, zivim u trenucima nase proslosti i sanjam nase snove, nadam se da su jos uvijek dio nase buducnosti?

Tako mi je blizu, na momente se cini da cujem kako dise pored mene? Disemo isti zrak, hodamo ispod istog neba, dijele nas minute vremena , ali tako prokleto duge minute koje se cine da nikada nece stati? U glavi se vracaju nasi trenuci, slike nasih snova? tako zive i jasne kao dio stvarnosti? Jednom mi je na uho sapnuo kako sam ga unistila za sve druge, kako ce postojati samo za mene. A, vrijeme prolazi, ja stojim u mjestu i shvacam kako ga nisam unistila ja za druge zene? ucinila je to ona prije mene. Jer da nije tako ja sada ovo ne bih pisala, jos bi uvijek zivjela svoju pricu i saputala njemu na uho drugacije rijeci od ovih?
I sve sto zelim je da me odvede u nasu uvalu, tamo gdje je pocela nasa ljubav, da mi se vrati onaj trenutak vjecnosti koji je trajao dok je on bio tu i da zauvijek ostanem u tom trenutku?da ostanem u snu, jednom snu kojeg sanjam, a zove se Igor?
Ne znam da li je ovo najljepsa ljubavna prica koju ste ikada culi? Najljepsu ceka nagrada? ali ne pisem zbog nagrade. Pisem jer sam svoju pricu htjela ispricati, podijeliti svoju ljubav i svoju tugu s nekim?To sam do sada uspjela samo s njim, ali zivot je tako nepravedan, ispuni ti snove, a onda ih uzme u trenutku kad mislis da ih najcvrsce drzis?

Ovo je prica o ljubavi koja ce trajati vjecno. Ovo je prica o najcistijoj i naiskrenijoj ljubavi. Ova prica nece zavrsiti tockom na kraju recenice, ovdje nije njen kraj? toliko je nedorecenih recenica?
Uvijek je spominjao nekakvu zicu koju imam u sebi, koja me cini posebnom i drugacijom od svih drugih zicu? Istina,imam zicu u sebi. Zove se Igor. Ja sam svoju polovicu nasla i nikada je necu pustiti. Sve sto zelim da shvati i da prihvati? uvijek je govorio da zene biraju? Ja sam odabrala?
Stih jedne pjesme kaze "sve prave ljubavi su tuzne?" Zar bas sve moraju biti tuzne??

Kazu da su se voleli mnogo bio je od nje stariji mnogo.i kada su murekli da ce joj upropastiti zivot rekao je da ce je zauvek napustiti.Molila ga je da ostane cak je i plakala samo da ne ode. On je rekao da ce joj pisati mnogo.
1)pismo-stiglo je dan dva nakon rastanka:pisao je da mu je tesko bez nje.
2)pismo-stiglo je mesec dana nakon rastanka:pisao je da je uspeo da nasmeje sunce.
3)pismo-stiglo je godinu dana nakon rastanka:pisao je da vreme cini svoje i da se puno smeje.
4)pismo-stiglo je pet godina nakon rastanka:pisao je da je bolje sto su se rastali ako bi ih neko vide rekao bi da mu je ona cerka a on njoj otac.
5)pismo-stiglo jedeset godina nakon rastanka:pisao je"ti ces oprostiti sto sam se ubijo dva dana nakon naseg rastanka jer nisam mogao da zivim bez tebe" Ovo pismo su ti pisali moji prijatelji da bi bolje podnela RASTANAK.
SAMO ZA TEBE LJUBAVI MOJA"VOLIM TE MARKO"

nasa je ljubavna prica pocela slucajno. bio je dovoljan jedan pogled koji je odveo do poljupca. provodili smo svaki slobodni dan zajedno,nije prosao dan da se nismo culi. nakon par mjeseci odlucili smo spavati zajedno. zbog tebe sam pogazila sva svoja uvjerenja i potpuno ti se predala. kad smo bili zajedno nisi magao skinuti pogled sa mene,stalno si me ljubio i grlio. a onda odjednom si mi rekao da je najbolje da budemo prijatelji. ali zaboravio si da nikada nismo to ni bili..........

Bila sam dijete a opet odrasla zena.
Bila sam poput sestre a opet ona koja ga je voljela.
Pitam se jeste li voljeli nekoga ljubavlju odrasle zene,naivne djevojcice,iskrene prijateljice,tihe ljubavnice?
Ja jesam,ne jedan dan,ne mjesec ni godinu vec dugih 12 godina.
Ugledala sam ga svojim djecijim ocima i shvatila da postoji ljubav na prvi pogled.
Nisam znala sto me ceka.
smjeh,suze il sreca?
Te zelene oci postale su mi san svake noci,svaki sam dan cekala hoce li doci?
Trudila sam se biti najbolja prijateljica i uspjevala sam bila sam njegova Kraljica.
Ona koja je cuvala najlude tajne,znala sve njegove snove,sve zelje i strahove.
A ja sam ga svakim danom sve vise voljela.
Bio je djete a opet odrastao muskarac.
Toliko sam vjerovala u njega,mislila da me voli.
I volio me kao jedinu sestru.
Odrastao je uz djeda i baku koji su bili sve sto je imao.Kada sam dosla ,davajuci mu prijateljsku ljubav,savjete,pomoc,obje ruke kad god padne
postala sam mu obitelj,ljubav ali ne ona koja sam htjela biti voljena i jedina.
Cesto je mjenjao cure,neke su mi bile prijateljice,neke nikad nisam sretala,neke su bile drage,neke sam mrzila ali niti jedna od njih bezbroj nije trajala.Svaka je samo onako jadno prolazna.Svakim danom sam odrastala,sve vise ga voljela,postajala ozbiljnija.Priznati ljubav nisam naucila.Bila sam njegov ponos,pametna"sekica",pristojna curica,dobra ucenica i sportasica.Njegovi prijatelji su me voljeli jer sam bila tako posebna.Zajedno smo se smijali svim onim prolaznima,odbacenima i odmah zaboravljenima.A nikad nije ni slutio koliko sam puta pozeljela biti bar jedna od tih prolaznih al samo da budem.
Prolazili dani,godine a moje prijateljice sve umornije od mog cekanja,plakanja i gledanja kako se ljubi s drugima a onda komentiranja pa nije ti losa braco,slatkica je.
Moj mobitel priznao mu je koliko ga volim dok sam ja odgovarala pred plocom a mobitel ostavila najboljoj prijateljici da mi ga cuva.Bas na moj rodjendan.
Nije nazvao,nije odgovorio,ispred skole nije cekao.samo sam slusala:eto vidis nije te zavrijedio,oprosti ali zivot ti se zbog njega promjenio.Nije se javljao danima,nije me podigao u zrak i vrtio,nije mi rekao sreco Sretan ti rodjendan,voli te braco,nije se pojavio dugo,predugo.Sjedila sam ispred skole,bez prijatelja,njegovog osmjeha i zezanja.Sjedila i kajala se sto mu nisam sama priznala i da budem iskrena to si jos ni danas nisam oprostila.Kad sam najmanje ocekivala srela sam ga,bez sjaja u ocima i prelijepog osmjeha,prisao je i poceo pricat:ej di si?kako si?sta radis?Bila bih sretnija da je dosao i ubio me,rekao mi kucko lazljiva nikad me nisi kao brata voljela ali nije.Postala sam poznanica,cak ni prijateljica.Da sam bar tada shvatila i nekim drugim putem krenula!Ja sam se jos vise trudila,sve sto sam znala da zeli kupovala mu,svaku koju je zelio imati namjestala mu,trudila se biti mu zlatna ribica samo da se vratim bar da budem opet kao sekica.I jesam,uspjela sam.Opet sam bila najbolja,opet najdraza a izjava o mojoj ljubavi kao da se nikada nije ni napisala.Svaka moja prijateljica imala je nekoga,bar je mjesec dana bila voljena a ja sam 9 godina patila.Nisam znala kako je kad te netko zagrli,pojubi,dodirne.znala sam samo kako voljeti i to najbolje skrivati.Jednog dana sam odlucila sve prekinuti i svakom bicu svoju ljubav priznati.Kuci su svi poludjeli,sve mi zabranili,svaki dan me kontrolirli.ali sta su oni bili za mene i moju ljubav??Nista,samo ljudi koji ne znaju iskreno voljeti.zaboravila sam da postoje.Oni su me izdali,ni u jednom trenu me nisu podrzali.Vise se nisam trudila da budem najbolja,da budem obiteljska slatkica,najmlada dobra curica.Mrzila sam ih,skolu,svoj razred,prijatelje.Htjela sam njegovu obitelj,njegove prijatelje,htjela sam njegov zivot umjesto svog.Cekala sam ga satima,prosao je cijeli dan,noc,jutro,popodne cinilo se kao vjecnost.Sjecam se njegova baka se spustila u prizemlje zgrade:Jeste li poludjeli,ti ovdje cijeli dan i noc a on ispred zgrade ne klupi!Otvorila sam vrata zgrade i stala na vrh stepenica prisao je i stao kraj zadnje.Nikad prije nisam vidjela suze u tim zelenim ocima.Ej,ne mogu zivjeti a da ti ne priznam koliko te volim i koliko sam te voljela svih ovih godina.Nasmijao se,prisao mi i uhvati me za ruku,dodi,sjedi kraj mene.Lagala si me znas?Volim te braco.Nasmijala sam se,bila sam djete kad sam te srela,bila bi to djecija ljubav ne bi uspjeli a to nisam htjela,onda sam shvatila da imas toliko onih u prolazu to nisam mogla zamisliti da budem,uvjek si me ucio da budem ponosna,pametna,da ne budem nicija lutkica.Nasmijao se.Znas braco rekla sam smijuci se ovako mozemo pricati satima daj da skratimo muke pa mi reci mozes li me voljet,mogu li biti ja i samo ja u tvom zivotu?Sutio je,gledao je u pod,mogla sam cuti kako dise ,cinilo se kao da je vjecnost prosla kad mi je rekao:Mlada si,nisi nista prosla,samo trening,skola,poludjet ces za koju godinu i ostavit ces me.Znas da si mi sve na svijetu,daj mi vremena.Vremena?Dala sam ti 9 god.Bili smo djeca,nisam znao.Sjecam se da sam ga jos samo jednom za ruku primila i tiho izgovorila:Ako te ikada netko bude volio bar malo poput mene zivjet cu mirno jer cu znati da imas nekoga tko te voli i usrecuje a tvoja sreca mi je najvaznija.Dala sam mu narukvicu bijelog zlata koju sam imala od kad sam se rodila,tiho sam rekla:Neka te sjeca koliko sam te voljela.Okrenula se i otisla.Kao da sam si zivot za sve vremena olaksala.Sljedeci dan je zvao,molio,objasnjavao...ja nisam htjela razumjeti,sad sam se htjela namjerno inatiti,da vidi sta znaci zbog ljubavi patiti.Godinu dana je molio svaki dan,da krenemo ponovo kao par.A ja?Uzivala sam da me moli,ponizavala ga,ismijavala ga,na njemu iskaljavala sve one zabrane koje sam imala od obitelji radi ljubavi prema njemu,a opet kad bih dosla doma plakala sto sam tako tvrdoglava.Tesko bi netko to mogao shvatiti,bila sam cura koja je htijela patnju vratiti.A uostalom on me ucio da nikada ne dopustim da postanem igracka,sad me volis,sad ne.sad mi se javis,godinu dana ne...Moj zivot je izgledao poput pakla,kuci su me zbog njega izludivali,njega zbog svog ponosa nisam htjela.Nisam vise mogla izdrzati sve zabrane,sve svade,sva optuzivanja bez razloga i jedno jutro sam jednostavno odlucila odlazim.Ispisala sam se iz skole,napustila trening,prijatelje,obitelj,sve.Otisla sam 900 km dalje gdje nikoga ne poznajem,gdje me nista ne njega ne posjeca, nema laznih optuzba.Zivjela sam iz dana u dan,misleci biti ce bolje,zaboravit cu ga,neka pati malo zbog mene pa cu se vratiti,moram mu pokazati kako je meni bilo tolike godine.Godinu i 6 mj.nisam nikoga nazvala,zivjela sam u sestrinom stanu,drugoj drzavi,drugom gradu.Prvih dana bilo mi je dobro,privikavanje na grad,ljude,novi dom,samacki zivot,skolu,prijatelje,bilo je lijepo neko vrijeme...A onda griznja savjesti,kako je?sto radi?je li sretan?Ima li nekoga koga voli?Misli li na mene?Brojala sam dane da mi zavrsi skola i da se vratim.Ipak kuci ce mi biti najbolje,u svom gradu najlijepse,on ce mi se vratiti i sve ce biti kao sto sam zeljela prije.Grad,ljudi,Prijatelji sve je bilo isto kao da nikada nisam niti otisla.Isti dan potrazila sam ga.Srela sam prijatelje i odmah ih za njega pitala.on ti je negdje okolo,ne znam nismo ga vidjeli dugo,nije u gradu,on je puko,njemu je droga pojela mozak...Svasta sam cula.Morala sam ga naci..i jesam isti dan.Njegove oci vise nisu bile onako sjajne i lijepe,nije imao djecacki osmjeh...dugo smo stajali jedno kraj drugog bez rijeci,Oprosti mi...tiho sam izgovorila gledajuci u pod,Oprosti.Zagrlio me,stisnuo me uz sebe Uvijek ces biti moja kraljica rekao je.Pomislila sam sve je uredu,ljudi pricaju gluposti. Uskoro je sjeo,uhvatio me za ruke i rekao:Idi,budi sretna u zivotu,nadam se da si me zaboravila,da si sretna.Nisam mogla vjerovati.Sta ti je jesi poludio?Ja vise nisam onaj isti,onaj koga si voljela,po cijele dane i noci sam na ulici,zivim sam,imam druge prijatelje.Koga?Htjela sam znati!Kad mi je nabrojao mislila sam da cu umrijeti,ljudi koji su bili dno dna,prodavali su drogu,zivjeli za travu,speed,kokain i tko zna sta jos.Pa nikada ih nisi volio,jesi puko,sta ces ti s njima?Gledao je u pod...dugo jako dugo.Ja mrzim tvog brat rekao je.Molim,nisam mogla vjerovati!Kad si otisla on mi je radio scene,krivio mene,rekao da nikada vise neces doc.Mislila sam da umirem.Zasto uvijek meni?Sa svojim bratom do dana danasnjeg nisam progovorila ni rijeci.I najvjerovatnije nikad ni necu.Ljubav nije prestala ni tada i dalje sam ga ludo voljela i uporno za sve sebe krivila.On je postajao sve gori,a ja sam se trudila da mu budem blizu pa sam se druzila sa istim drustvom samo da doznam gdje je?S kim?I sto radi?Proslo je 12 godina kad sam ja odlucila da bih mogla s drugim probati.Nije islo,nisam mogla a da ne mislim na njega koliko god da sam se trudila.I onda jednog dana...Cijeli grad prica dobio je puno godina koje ce provesti iza resetaka...Mislila sam da cu umrijeti,pitala sam se gdje je decko kojeg sam davno upoznala,gdje je ona maza?Gdje je onaj u kojeg sam se zaljubila.Dosao je do dna ja tamo nisam mogla za njim.U to vrijeme upoznala sam decka koji me toliko podsjecao na njega,njegove oci,glas,njegove sale,toliko toga.bio mu je i prijatelj,mislila sam da necu uspjeti,nije fer u drugom njega traziti.prolazili su dani ja sam se navikavala,zavoljela ga.Nisam ni pomislila sto cu doznati kad mi je jedan dan zazvonio mobitel.Prijateljica me zvala:Ej sreco izasao ti je van!Ostala sam bez rijeci...Moj decko je stajao iza mene i pitao me:ljube sta je bilo?Tiho sam rekla:Izasao je!Nikad necu zaboraviti taj pogled,to pitanje:Hoces li me sada ostaviti zbog njega?Bilo je to najgore pitanje koje mi je netko postavio.Naravno da necu rekla sam.I nisam.On je izasao,nije mi bilo lako,pokusao je pricati,miriti se ali nisam popustila.Naucila sam kako je kad nekog povrijedis i nisam htjela to ponovno uciniti.

Bice jos...

ljubavna price ne mora od tebe da e napisana moze da najdeme od net ili ???

Ne svoje ljubavne price... Vec ono sto nadjes u novinama ili na netu ..

Zazvonio je telefon. Dugo je zvonio. Konačno se javio.

On: Halo
Ona: Bok.. ja sam. Dugo se nismo čuli..jako dugo.
On: Ne mogu vjerovati da si to ti... ali prepoznajem ti glas da.
Ona: Da predugo... predugo sam oklijevala da okrenem tvoj broj. Ni sama ne znam kako sam se na to natjerala sada.
On: Da...
Ona: Našla sam tvoj novi broj na informacijama...sva sreća pa nema puno muškaraca s tvojim imenom.
On: (tišina) ..kako to da si nazvala...?
Ona: (tišina) pa htjela sam te čuti... vidjeti kako si?
On: Nakon toliko vremena da me pitaš kako sam... dobro sam.. ide nekako.. živi se dan po dan. A ti?
Ona: Dobro sam...
On: Lažeš...osjetim ti po glasu..nikada nisi znala lagati.
Ona: Tebi ne...
On: Da to je uvijek valjalo kod nas.. barem se nikada nismo lagali.
Ona: Znaš... (tišina)..nemam pravo to pitati ali... jel se sjetiš kada mene?
On: (tišina)
Ona: Ne moraš odgovoriti.. postavljam pitanja bez smisla...previše je vremena prošlo imaš svoj život..
On: ...naravno da se sjetim...i nekada poželim da nije tako..ali uvijek je isto.
Ona: Pitam se zašto sam to napravila..zašto sam te otjerala od sebe .... nikad mi to nije bilo jasno... možda sam se previše bojala da ćeš biti kao i svi drugi.. da ćeš i ti otići na kraju... pa sam te potjerala...tjerala te a samo sam htjela da ostaneš
On. I ja sam htio samo to..ostati...
Ona: Ja sam kriva za sve...
On: Ne nisi ti kriva... i ja sam prebrzo digao ruke od tebe.. otišao ponosno muški.. da bi sada sjedio sam i razmišljao o tome kako je moglo biti da sam ostao.
Ona: (tišina ) i kako si ti jesi oženjen? Imaš obitelj?
On: Nemam..Oženio se jesam.. ali nakon dvije godine sam se i razveo. Bila je dobra, draga..sve mi je želje ispunjavala, ali ju nisam volio. Trudio sam se zavoliti ju ali nakon nekog vremena shvatio sam da je to nemoguće pa sam ju pustio da ode... Sada se udala ima dvoje djece i sretna je.
Ona: A ti živiš sam?
On: Da .Živim sam..naučio sam se na to.. navikne se čovjek kada mora.
Ona: Da..navikne se čovjek...
On: A što je s tobom?
Ona: Ja sam sama..uživam kao i uvijek.. dobro je...
On. Nikad se nećeš promjeniti...ali nisi sretna.
Ona: (tišina)
On: Ne moraš mi to reći..znam te toliko...mirnija si nego što si bila prije...
Ona: Pa eto bilo je vrijeme da i ja malo odrastem...
On. Da, tko bi rekao da ćeš i ti jednom odrasti i biti ozbiljna žena...
Ona: Da..morala sam i ja malo odrasti.
On: Znaš često sam razmišljao o ovome... sanjao da ćeš nazvati..da ćeš se pojaviti negdje...onako iznenada. Zamišljao sam kako ću biti sretan ako te opet vidim ili čujem
( tišina)....i jesam sretan ..ali sam istovremeno i potišten..
Ona: Zašto?
On: Zato što mi je sad jasno da se neke stvari ne mogu vratiti na staro...promjenili smo se... nismo više djeca..nismo više tako mladi i puni poleta...u stanju mijenjati sve.
Ona: znam.. znam da nije više isto..ali..
On. Nema tu ali više... znaš to i sama .. ne moram ti to ja govoriti... odrasli smo...
Ona: (tišina) znači kad... znači kad spustim slušalicu...
On: Nećemo se više čuti da... neću te zvati a nećeš n ti mene... samo bi se povrijedili još više.
Ona: znači nećemo se ni vidjeti...?
On: Nećemo..to je bolje za nas oboje... bolje da te ne vidim...
Ona: Htjela bi te vidjeti...
On: Nije stvar u tome da te ne želim vidjeti..želim to više od svega... ali znam da ne smijem . Tako bi samo povrijedio sebe a i tebe...
Ona: Znam.. (tišina)
(tišina)
On: Nisam te zaboravio..niti ću to ikada napraviti...znaš to.. nikada te neću istjerati iz svog srca..niti iz svojih misli..tamo ću te čuvati dok sam živ.
Ona: (tišina) ali...
On: I nemoj se sada pitati zašto... nemoj jedina.. tako je moralo biti. Sada bi najveća pogreška bila vjerovati da možemo nastaviti gdje smo stali prije 12 godina...
Ona: Ne mogu dalje..od onda? Od onog dana...
On: Znam...
Ona: Nsam htjela da budeš nesretan.. oprosti mi...
On: Nisi ti kriva... ne možeš se krivit što sam te zavolio..previše zavolio. Nisi ti kriva što ne mogu voliti drugu... jednostavno je tako..
Ona: (tihi jecaj)
On: Draga vrijeme je da se pozdravimo..i da završimo s ovom mukom... molim te napravi to zbog sebe i zbog mene.. nećemo se više kažnjavati.. dobro?
Ona: (tihi jecaj) ...nemoj... nemoj spustiti slusalicu..molim te...
On: (tišina)..nemoj plakati....
Ona: (tihi jecaj) ...volim te...
On: I ja tebe.. ali ne možemo ovako..ne možemo si opet otvarati stare rane.. nemoj.. nemoj misliti više na to..živi život...živi i sjeti me se kada spavaš... tamo možemo biti zajedno. Tamo te čuvam svake noći..tamo imamo 22 godine i ništa nam se ne može dogoditi.
Ona: Ne želim ovo... ne želim da nestaneš...
On: Znam.. ni ja to ne želim ali znam da je to najpametnije.. a znaš i ti.. samo što sada ne želiš to priznati..
Ona: Ne mogu poklopiti slušalicu...
On: Onda ću ti pomoæi još ovaj puta voljena.... pozdravit ću te... i reći ti da ćeš mi uvijek biti u mislima i srcu... živi srećo moja.. živi... volim te...
(spuštena slušalica)
Ona: ...jecaj...i ja tebe volim.... jecaj...

Prošlo je 40 godina. Nisu nikada više razgovarali niti su se vidjeli. Onda je on umro. Na njegovoj ploći u donjem desom kutu stajalo je malo ugravirano srce, a pored njega rijeći: Ovo je srce pripadalo samo njoj. Pored toga je stajao datum njihovog telefonskog razgovora. Tog hladnog zimskog jutra na grobu je klecala sijeda starica i tiho plakala. Suze su klizile niz njezino naborano lice, a njezin topli dah je bio jedino što je bilo toplo. U naboranim rukama je držala jednu crvenu ružu. Dugo je tako nepomièno klečala.. zatim se nagnula poljubila ružu i stavila ju na grob. Otišla je polako u daljinu...polako..polako... kao da ne želi otići. Svaka je godine dolazila na taj dan i nosila ružu. Uvijek bi se zadržala kojih 15 minuta i opet nestala. Jedne godine starica nije više došla..nije bilo starice..nije bilo više ruže...samo prazan grobak i snijega na njemu. No te noći zvijezde su posebno jako sjale... sjale su jer nije više bilo tuge..jer su konačno bili zajedno, tamo gdje su jedino mogli biti sretni zajedno...u vječnosti...

Kako lepa pricaaa...

BUKET CRVENIH KARANFILA

Svratila je u cvjećarnu i kupila buket karanfila, uputila se prema grobljanskoj kapiji:
- Opet vi gospođice - čula je, dubok, dobro poznat glas starice koja je tu živjela:
- Da opet sam došla
- Znam dijete moje, ali ti si sama i sjediš na ovom mjestu, čuvaj zdravlje, dijete moje. Mrtve ne možemo podići, i ako ih se svakog dana sjećamo.
Uputila se prema ogradi na kojoj je pisalo Rođen 1958.- umro 1977. godine. Sjela je na klupu i srela se sa Goranovim očima. Činilo se da su danas vedrije. Taj osmjeh činio joj se, danas se opet obradovala što je vidjela tu sliku. Dobro se sjeća onog dana kada se slikala za indeks i bila je ponosna što su toga dana postali studenti. Suze su joj se slijevale niz obraze i odmah sušile od vjetra i jecaja. Pod nogama joj je šuštalo lišće i išla za Goranovim kovčegom.
-Da ja sam kriva za njegovu smrt. Ali sada je kasno da se greška ispravi. Mislila sam samo na sebe i zadovoljstvo duše.
Goran i Branka su se upoznali još u djetinjstvu. Išli su zajedno u gimnaziju, prijatelji su se šalili na njihov račun. Govorili su im da su blizanci, jer gdje je bio Goran tu je bila i Branka. Izdvajali su se i šaputali jedno drugome svoje tajne. Ni profesori nisu imali ništa protiv toga jer su bili odlični učenici. Goran je živio s majkom koja je Branku voljela kao rođenu kćer, a i njeni roditelju nisu imali ništa protiv njihovog zabavljanja jer je Goran bio pametan i simpatičan dečko. Došlo je vrijeme da se upišu na fakultet. Goran na elektronički, a Branka na pravo. Čekao je ispred fakulteta. Razdvajali su se samo kad su morali. Jednog dana u Brankino društvo došao je student treće godine, Nenad. Odmah je zavrtio mozak svim djevojkama, a njemu se svidjela baš Branka. Imao je novac, auto i bio je lijep. Ni Branka nije bila hladna prema njemu, pogotovo što su joj se sviđali njegovi komplimenti. Izlazila je s njim i provodila se. Mislila je da je ovo s njim samo avantura. Branka je počela popuštati u školi, nije htjela da je Goran čeka ispred fakulteta, jer je osjetila da se zaljubila u Nenada. Izbjegavala je Gorana poslije predavanja, Nenad je vozio autom kući. Jednom prilikom Nenad ju je vodio na žal. Bila je pijana i molila je Nenada da je vozi kući.
- Ne ljubavi spavamo zajedno kuća je dovoljno velika za sve nas - rekao je Nenad.
Odveo je u drugu sobu, ljubio je kako samo on to može. Branka se nije opirala. Odjednom je netko došao i upalio svijetlo.
- Odlazi među nama je sve gotovo - reče Branka.
Bilo joj je neugodno što je Goran vidio sa Nenadom, ali je brzo to zaboravila jer je voljela Nenada.
Sutradan joj je majka rekla: Tražila te Goranova mama i rekla da si ti kriva što se Goran razbolio. Ali čini mi se to kao i kod drugih muškaraca. Mislim da bi ona trebala imati razumijevanja za tvoje patnje.
- Žao mi je Gorana, ali mama što mogu. Ja volim koga ja hoću i baš me briga što drugi pričaju.
Danas je Branka mislila da izgleda kao kraljica, jer Nenad slavi 23-ći rođendan i ujedno njihove zaruke. Kada je pošla rekla je majci
- Sačekat ću Nenada ovdje.
Na stubištu je srela Goranovu mamu uplakanu i zbunjenu.
– Tebe trebam Branka. On umire i samo tebe doziva. Hoće zadnji put da te vidi.
– Ne mogu danas doći ću sutra. Pa nije valjda tako bolestan.
- Prekasno će biti, pođi sada.
U bijeloj, u maloj sobici ležao je mladić koji nije ličio na Gorana.
- Branka, došla si, želio sam da te vidim.
Uhvatio ju je za ruku. Osjetila je da su hladne ali se nije branila. Plašila se njegova pogleda.
- Znaš što Branka ja umirem, ti ćeš me zaboraviti, a ja nikad neću vidjeti tvoj smiješak.
- Ozdravit ćeš Gorane, ti moraš ozdraviti.
- Branka htio sam da ti kažem nešto. Izvadi iz ladice moj dnevnik. Čuj reći ću ti svoju tajnu, ja bolujem od leukemije i doktor kaže da neću ozdraviti. Branka dolazi na moj grob sve dok se ne udaš.
U grudima joj je sagorijevalo. I dalje je padalo i puhao vjetar. Umro joj je na rukama. Tada se na njegovu grobu zaklela da se nikad udati neće i da će mu na grob dolaziti i donositi cvijeće, crvene karanfile koje je on htio da ona nosi na njihovom vjenčanju.

Nije bas prava ljubavna ali vas natera na razmisljanje...

Ova prica je o vojniku koji se nakon nekoliko godina provedenih u ratu konacno vraca kuci svojoj porodici. Odmah nakon sto je saznao tu vijest javio se svojim roditeljima.
- Mama, tata, vracam se kuci! Ali prije toga moram da vas zamolim za jednu uslugu. Imam prijatelja koga bih doveo sa sobom.
- Naravno, odgovorili su roditelji odusevljeni sto ce konacno nakon toliko godina vidjeti svog sina. - Slobodno dovedi svog prijatelja, bili bismo srecni da ga upoznamo.
- Postoji samo jedna stvar na koju moram da vas upozorim pijre nego sto dodjemo. On je dosta tesko povredjen u ratu. Zgazio je na nagaznu minu i izgubio jednu ruku i jednu nogu. Medjutim, on nema gde drugo da ode, a ja zelim da dodje da zivi sa nama.
- Zao nam je sto to cujemo. Mozda bismo mogli da mu pomognemo da nadje gdje ce zivjeti.
- Ne, mama, tata, ja zelim da on zivi sa nama!
- Sine, ti ne razumijes sta trazis od nas. Osoba sa takvim hendikepom bi bila ogromna obaveza za sve nas. Mi imamo nase zivote i sopstvene probleme i ne mozemo dozvoliti da takva stvar pocne da nas sputava. Mislimo da bi se ipak trebao vratiti kuci sam i zaboraviti na svog prijatelja. Snaci ce se on vec nekako.

U tom trenutku sin je prekinuo vezu. Roditelji ga vise nisu culi. Nekoliko dana kasnije, primili su poziv iz policije. Njihov sin je poginuo prilikom pada sa zgrade. Policija vjeruje da je samoubistvo u pitanju. Roditelji su otisli da identifikuju tijelo. Prepoznali su ga, ali na njihov uzas takodje su otkrili i nesto sto nisu znali. Njihov sin je imao samo jednu ruku i jednu nogu.

Roditelji iz ove price su kao vecina nas. Lako volimo one koji dobro izgledaju ili su zabavni, ali tesko prihvatamo ljude koji ce uciniti da se osjecamo neugodno. Radije bi se klonili ljudi koji nisu zdravi, lijepi, uspjesni ili pametni kao mi.

SMEDJA DJEVOJCICA

Sedela je sama na klupi u jednom parku hede skole. Oci su joj bile vlazne a na celu se ocitavale bore tuge, tuzne stvarnosti. Negov lik je lebdeo pred njenim ocima. Nasmejana bice bez bola, bez tuge kao u san... Okrenula je prvu stranicu dnevnika sa zeljom da bar u mislima bude s'njim, u njegovom toplom zagrljaju... Bilo je vec kraj leta kada su poceli izlaziti. Isli su u istoj skoli samo je on bio godinu dana stariji od nje. Kada je pocela nova skolska godina biili su stalno zajedno i nestrpljivo su cekali zvona. Sve je tako brzo prolazila... Okrenula je trecu stranicu dnevnika gde je pisalo "Srecna nova godina 31.12" Sklopila je dnevnik. Te veceri trebao je doci. Minuti su prolazili, ali se on nije pojavio. Uskoro je bilo pola deset. Ustala je sa klupe u parku. Polazeci prema kuci, cula je njegov glas, objasnjavanja, ispirke, suze, smeh i poljubce. Sve je opet bilo u redu, sve je zaboravila u njegovom zagrljaju, i ako je znala da laze... Nije htela pokvariti Novu godinu. Uskoro su poceli letnji dani, tiho je rekao "hteo sam reci..." Znam, ne trebas mi nista reci! Ostacemo prijatelji! Iako je bolela ta rec. Dugo u nocima je plakala, a kad bi ujutro ustala jastuk bi bio mokar od suza... Bio je raspust. U razgovoru s'prijateljicama bi ga zaboravila, al cim bi razgovor prestao, ko zna po koji put bi okrenula svoju poslednju stranicu dnevnika koji bi vracao u stvarnost! Opet je pocela skola. Vise nije bilo one Luciane koja bi nasmejala ceo odeljenje, postala je povucena, zatvorena... Nije bilo onih smedjih ociju koje su otkrivale nemir i veselje. Luciana se ponosila, al nije videla kada bi joj neko reko devojcica. Ponekad bi joj bilo drago kada bi bila u njegovom drustvu. Jednog dana su se svi skupili u hodniku. Tamo je bio i njegov razred. Lucianin najbolji drug slavio je rodjendan. Dobacio je Luciani cim je ugledao:"Luciana, sta je sa onom smedjom devojcicom, zar je umrela? Ona mu je prisla, nezno ga zagrlila i rekla:"Nikad emoj zaboraviti onu smmedjju devojcicu, koja je umrela... Nervozno je gasio cigaretu, a kad bi podigao glavu, pogledi su im se sreli. Prijatelj joj je dodao lutkicu koja joj je ispala iz ruku. Luciana je napravila poslednji korak... bio je to poslednji korak. Pre njom je bila nepomicna dubina smrti, svi su poceli vristiti videvsi kako pada niz stepeniste, a ona nije cula ni jedan jauk, nijedan jecaj... Krv joj je bila niz lice. "Luciana, Luciana..." cula je jecaj prijateljice... Osetila je da je neko tiho sapnula zbogom i krenula u potpuno nepoznati svet... Onaj dan kada je bila sahrana kisa je neprestano lila. Duga kolona mladica i devojaka isla je za kovcegom smedje devojcice....

Ljubavna Tragedija....


Upoznali smo se na veoma cudan nacin. Preko daljine smo se zavoljeli. Samo smo rijeci, glasove i slike jedno od drugo imali, ali to nas nije sprijecilo da izgradimo ljubav s tolikom jacinom, kao nikada do sada! Kada smo se prvi puta vidjeli, bio je to veoma cudan osjecaj, stojali smo jedno pored drugog, pruzili jedno drugom ruku, gledali se u oci, predamnom je stojala osoba koja mi je bila tako poznata a u isti cas i tako nepoznata. Sjedili smo jedno pored drugog, i gledali se. Pored mene je sjedila osoba o kojoj sam sve znala, ali tako malo imala.
Sunce je sjalo u tvoje oci, kao sto su i moje oci sjale gledavsi u tebe. Srce je u istom trenu i sporije i jace kucalo. Da li je to bila zaljubljenost, ili strah, i dan danas nemogu raspoznati!
Od prvog susreta, su nastavili i drugi, i treci, i jos mnogo vise....
Sada se nismo voljeli samo rijecima, nego i dodirima.
Svaki dan smo se voljeli sve vise i vise. Uvijek smo bili jedno za drugo tu, ja sam bila bolesna, moje srce je bilo slabo kao sto je i tijelo, bilo blijedo i iscrpljeno. Ali to tebe nije sprijecavalo da me volis, nastavio si da se brines o meni i da uvijek budes tu za mene.
Pored moje bolesti, imali smo i drugih prepreka, koje je nasa ljubav morala pobijedti. Moji roditelji su bili protiv tebe, samo zbog imena. Da, tvoje ime im se zabadalo u srce kao vatrena i otrovna strijela. Nije im ni bilo bitno sta sam ja osjecala, i to sto si ti mene pravio sretnom. Postavili su mi uslov, oni ili ti. Kako moje srce ovo odluku da prezivi? KAKO? Svijet su mi sa par rijeci moji roditelji, moja krv srusili Andjele, ja sam odabrala tebe! Jer nisam mogla da zamislim zivot bez osmijeha koji si mi svaki dan davao na licu, bez tvojih usana, dodira, tvog mirisa, tvojih ociju.... Sada smo postojali samo mi, i nasa ljubav, i nas san!
Jeste, postojali smo mi, nas san, i moja bolest borila sam se, samo zbog tebe andjele. Samo radi nase ljubavi, i naseg sna. Sve sam od sebe davala, da mi srce ojaca. I hvala tebi sto si uvijek bio tu. Izdrazala sam nekako, ali bol nikada nije prestala.
Cak smo i nas san ostvarili, andjele ja sam ti rodila sina! Dokaz i simbol nase ljubavi, ovim smo ojacali nasu vezu, kao i nasa osjecanja, sve je bilo jos snaznije. Ali najvaznije je bilo, rodila sam ti zdravog sina. Konacno nam se san ostvario. Dijete je imalo predivno ime, ime koje smo mu htjeli naditi, j o s kada smo ja i ti bili mladi, i tek poceli sanjati taj san. Kada su moji roditelji culi ime djetea, konacno su prihvatili nasu ljubav. Ali tada je bilo kasno.
Moje slabo tijelo, se sve vise iscrpilo, i raspadalo. Ja vise nisam imala snage.
Umrla sam! Zao mi je sto sam te ostavila andjele. Oprosti mi. Hoces li mi ikada moci oprostiti.
Zao mi je sto ostavi i tebe i sina. Oprostite mi. Vi ste bili ono za sto sam ja zivila. I ja cu i dalje zivjeti u vasim srcima, iako moje tijelo vise nije tu, moja dusa ce uvijek biti uz vas. I cuvat cu svoja dva andjela.
WOLIM VAS!

prolazi jos jedna zima bez tebe, bez tvog zagrljaja da me grije. ti si sada sretan sa njom, mene si zaboravio, nase se ljubavi vise ne sjecas. kad me vidis sagnes glavu, kao da me neznas. andele moj, ubija me to, nekad smo se zajedno borili protiv svih, kada su mi svi govorili da mogu naci boljeg od tebe mi se nismo dali, svima smo pokazivali da smo jaci od njih. sta se sada dogodilo. sjecas li se jedine stvari koju sam te molila, da bez obzira na to sta se desilo sa nama ne smijemo dopustit da nas ista ovako razdvoji, da cemo uvik bit makar prijatelji. sta se sada desilo, ti znas da sam te volila, bio si i ostao moj zivot. i sada dok sludam nasu pjesmu, suze mi klize niz lice, treba mi samo tvoj glas da mi kaze sve ce bit u redu, jaci smo od svog, srecice....

Ako odeš sada,zaboravi na mene...nemoj nikad živjeti od davne uspomene....ako odeš sada,misli na svoju sreću...a ja,ja ju nikad imati neću...ako odeš sada,ponesi i snove,jer bez tebe moj život tone...ja nikad više neću imati od tebe ljubav veću...i ne brini,proklinjati nikada neću tvoju sreću...

Kažu ljudi, bila je to obostrana ljubav na prvi pogled, svi su to videli osim njih samih. Voljela ga je i volio ju je, ali su oboje bili toliko tvrda srca da su jedno drugom terali inat i zbog najmanjih sitnica....

Patio je, plakao, ubijala ga je pomisao na to da mora dalje bez nje, da više nema povratka i da nisu jedno za drugo. Prošla je još jedna godina - volela ga je, preklinjala da joj pruži priliku, još samo jednu priliku. Odbijao ju je, grubo ju je odbijao - govorio joj da je nikada nije volio, da je bila samo prolazna avantura. Vlastite riječi koje je izgovorio boljele su ga kao da mu netko gura oštar nož kroz prsa, ali tešilo ga je to što je gledao njeno tužno lice i suze kako cure niz njeno lice. Suze u kojima je pisalo njegovo ime. Zašto je tako postupio, pitali su se svi, dobro su znali da te reči nisu istina - ali to je bila njegova istina. Samo je htio da ona oseti koliko mu je boli nanela, ona za koju je bio spreman učiniti baš sve, ali ona to nije znala (oboje su patili u tišini jer su bili previše ponosni priznati jedno drugom koliko su si potrebni).
Kažu - šutnja je zlato - ali za njih dvoje nije bilo tako, njih je šutnja uništila...

Znali su se sest mjeseci koliko su i bili zajedno. Voleli su se najvise na svetu. Kad je saznala da ima bolesno srce plakao je sa njom. Kad je ulazila u avion, kad je isla na operaciju nije joj rekao vidimo se. Imala je srece dobila je novo srce. Kad se vratila nije ga mogla nigde naci a niko joj nije znao reci gde je. Kad je pitala mamu gde je rekla joj je sa suzama u ocima: "Zar ti niko nije reko ko ti je dao srce?"

U malom gradu na obali Save zavolese se on i ona. Nije to bila obicna ljubav vec ljubav puna straha, da se ne razdvoje, da ne izgube jedno drugo. Govorili su da nije za njega i da ce ga upropastiti. Jednog dana kada je morao neizbjezno otici rekao joj je da ce je voljeti i pisati joj...

1. pismo je dobila nakon tri dana. Pisalo je da pati i misli na nju.
2. pismo je dobila posle mesec dana i bilo je puno tuge.
3. pismo je dobila nakon 3 meseca, pisalo je da pati ali da se privikava na novu sredinu.
4. pismo je dobila nakon 6 meseci i pisalo je da se snasao u novoj sredini.
5. pismo je dobila nakon 10 meseci i pisalo je da je zaboravlja i da je voli kao staru prijateljicu.
6. pismo je dobila nakon godinu dana i pisalo je o poznanicima i prijateljima
7. pismo je stiglo nakon 18 meseci i pisao je o svojoj devojci s kojom izlazi.
8. pismo je dobila nakon 2 godine, pisao je o svojoj devojci nadajuci se da ce i ona biti sretna.
9. pismo je stiglo nakon 2 godine i 9 mjeseci i pisao joj je o svojoj zenidbi ali se nada da ce i ona biti sretna.
10. pismo je stiglo nakon 3 godine i u njemu je pisalo:

Oprosti voljena moja sto sam se ubio dva dana poslije nakon naseg rastanka. Ova pisma su ti slali moji prijatelji da bi me lakse zaboravila... VOLIM TE...

Ova nije prava ljubavna ali vas natera na razmisljanje...

Draguljar je sedeo za stolom i kroz izlog svoje otmene trgovine promatrao prolaznike.
Neka se djevojcica priblizila trgovini i prislonila nosic na izlog. Kao nebo plave oci radosno zasjase kad ugleda jedan od izlozenih predmeta.
Usla je odlucno i prstom pokazala ogrlicu od modrog tirkiza.
"To je za moju sestru. Mozete li mi je spakovati kao poklon?"
Trgovac s nevericom pogleda devojcicu i upita: "Koliko novca imas?"
Ona se podize na prste, stavi na sto limenu kutijicu, otvori je i isprazni. Bilo je nekoliko manjih novcanica, saka sitnisa, nekoliko skoljki i figurica. "Hoće li biti dovoljno?" upita ponosno. "Zelela bih starijoj sestri da kupim poklon. Otkada nemamo mamu, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe. Danas joj je rodjendan. Uverena sam da ce je dar veoma obradovati. Njene su oci iste boje kao taj dragi kamen."
Trgovac je otišao u malu prostoriju i u zlatnocrven papir spakovao kutijicu.
"Uzmi i pažljivo ponesi", rece devojcici.
Ona uze paketic kao pobednicki pehar i ponosno izadje iz prodavnice.
Sat vremena kasnije u trgovinu ude prekrasna devojka s kosom boje meda i divnim modrim ocima. Stavi na sto kutijicu koju je trgovac pažljivo zapakirao i upita: "Ova je ogrlica kupljena u vasoj prodavnici?"
"Da, gospodjice."
"Koliko je kostala?"
"U mojoj prodavnici cene su stvar poverenja, ticu se samo mene i mojih kupaca."
"Moja sestra je imala nešto sitnisa, sigurno nije mogla platiti ovako vrednu ogrlicu!"
Trgovac zatori kutiju, slozi omot i vrati je djevojci. "Vasa je sestra platila najvisu cenu: Dala je sve sto je imala."

Devojka i momak se voze na motoru...
Devojka: "Nemoj tako brzo voziti, smanji..."
Momak: "Ne, bas nam je dobro."
Devojka: "Nije mi dobro, molim te..."
Momak: "Kazi mi da me volis..."
Devojka: "Volim te i ti to znas."
Momak: "Zagrli me..." (djevojka zagrli momka)
Momak: "Skini mi kacigu sa moje glave i stavi sebi na glavu, molim te..."
Sledece jutro u novinama:
"Motor je imao saobracajnu nesrecu, jer su otkazale kocnice.
Na motoru su bile dve osobe.
Jedna je poginula, a jedna prezivela..."
A prava istina je:
Momak je na pola puta shvatio da su kocnice otkazale, ali nije zelieo da kaze devojci. Zeleo je posljednji put od nje cuti reci volim te, i posljednji put osjetiti njen zagrljaj. Zatim joj je rekao da stavi njegovu kacigu, jer je znao da ce onda ona preziveti... Iako je to znacilo da ce on poginuti...
Voleo ju je vise od svog zivota.
Sutradan je djevojka presjekla vene...
Volela ga je vise od svog zivota....

Hvalaaa... Kako lepe price!!!

...